Boje

Fenomenalno!

Kap Mastila

Sedela je, spuštene glave, povijenog vrata, sa prekrštenim rukama u krilu i sa praznim papirom ispred sebe. Crne i bele dirke su joj igrale pred očima i rugale joj se. Često je oblizivala usne, sklanjala pramen kose sa lica koji joj je uporno zaklanjao tu njenu imaginarnu tačku i lupkala noktima nervozno po telu klavira.

Oči su joj bile poluzatvorene, izgledala je kao da škilji ili kao da želi da natera papir da progovori. Trebao joj je govor papira. Smešno zvuči, zar ne? Odlučila je da zatvori kapke i odmori oči, samo na kratko. Izmorilo ju je uporno zurenje u istu belu tačku, na istom belom papiru.

Kako je zatvorila oči i opustila sve napete mišiće koji su se od nervoze grčili, tako je čula najglasniju melodiju. Ne, taj tvrdoglavi, neposlušni papir nije magično progovorio. On je i dalje bio prazan i nem. Papir nije ispuštao ni glasa.

I pre…

View original post 258 more words

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s